Putinu je dobro došlo još jedno nemirno, ili bolje rečeno lažno, primirje. Nitko se tu nema čime hvaliti, pa ni sam Putin, koji je održao još jednu vojnu paradu bez stvarne vojne snage i uz tek dva ili tri strana državnika, među kojima i Milorada Dodika. Putin je, čini se, i sam sebi zvučao neuvjerljivo kada je u govoru na paradi ispred Kremlja izjavio da se ruski vojnici bore protiv „agresivne sile“ te da je „pobjeda nad nacizmom poticaj ruskim vojnicima koji se bore u Ukrajini, jer je njihov cilj pravedan“. Tako smo, eto, saznali da ukrajinski narod, koji je očita žrtva ruske agresije, samo zato što brani svoju zemlju može biti proglašen „agresivnom silom“.
Nije zato nimalo čudno što je primirje, režirano pod pritiskom američkog predsjednika Trumpa, trajalo tek koliko i sama parada. Nakon nje uslijedili su novi ruski napadi i odgovori ukrajinske vojske udarima na udaljene ciljeve. Borbe su se već u subotu nastavile na više dijelova bojišnice, najintenzivnije na području Donbasa, Harkiva i Zaporižja, odnosno na više od deset odsjeka fronte.
Najveći pritisak ruskih snaga usmjeren je prema Pokrovsku, ključnom prometnom i logističkom čvorištu. Borbe za taj grad, koji predstavlja bedem obrane Donbasa, traju već mjesecima. Stanje je teško. Pad Pokrovska otvorio bi Rusiji put prema daljnjem osvajanju Donbasa, koji je Putin već jednostrano pripojio Rusiji i čije priznanje postavlja kao jedan od uvjeta za završetak agresije na Ukrajinu.
No, to bi bio tek početak pokušaja prisvajanja novih teritorija prema zapadu Ukrajine, s glavnim ciljem slamanja ukrajinske države – najveće europske zemlje koja se, kao susjed Rusije, prostire od baltičkih država do obala Crnog mora. Treba reći da Ukrajini ozbiljno nedostaje borbenih sredstava iz obećane pomoći zapadnih saveznika, koja stiže presporo i često nedovoljno organizirano.
Zahvaljujući velikim naporima i sposobnosti ukrajinske industrije, čija je proizvodnja dobrim dijelom premještena u podzemne objekte, svakodnevno nastaju nove dalekometne rakete domaće proizvodnje, kao i tisuće suvremenih dronova. Već na sam dan parade ukrajinske rakete pogodile su i teško oštetile rafineriju u Volgogradu, vojne objekte u Donjecku, zračnu luku te skladišta na okupiranom Krimu.
Ako pogledamo stanje na bojištu tijekom proteklog mjeseca i prvih dana svibnja, može se uočiti da je Rusija izgubila oko 116 četvornih kilometara ranije osvojenog teritorija, ponajviše na području Donbasa, u okolici Slovjanska i Kostjantinivke. S ruske strane nije bilo većih prodora, osim više neuspješnih pokušaja probijanja obrambenih linija. Ipak, stanje obrane oko Pokrovska ostaje vrlo teško, jer su ondje koncentrirane najveće ruske snage u Ukrajini.
Ljudski gubici veliki su na obje strane. Samo u razdoblju od travnja do svibnja poginulo je ili ranjeno oko 19.000 ruskih i 7.500 ukrajinskih vojnika.
Tako danas, s jedne strane, imamo vrlo uspješne ukrajinske udare dalekometnim raketama duboko u ruskoj pozadini, a s druge strane relativno statičnu crtu bojišnice na kojoj se neprestano pokušavaju proboji. Ti pokušaji često završavaju neuspjehom zbog dobro organizirane obrane, uz velike gubitke napadača.
Ove nedjelje i Putin i Trump govore o brzom završetku rata u Ukrajini. No stanje na bojištu pokazuje bitno drukčiju sliku. Savjetnik ruskog predsjednika Jurij Ušakov najavio je da će SAD uskoro pojačati napore za završetak rata. U tu bi svrhu Moskvu navodno trebali posjetiti posebni američki izaslanik Steve Witkoff i Jared Kushner, zet predsjednika Donalda Trumpa.
Ušakov je izjavio: „Rusija je spremna završiti rat u Ukrajini ako se Ukrajina povuče iz Donbasa. U Ukrajini to znaju i prije ili kasnije morat će to učiniti.“ Takav drzak nastup agresora pokazuje koliko je ruska strana uvjerena da može ostvariti političku korist brutalnom agresijom na susjednu državu.
Kada je riječ o saveznicima u ovom najvećem europskom ratu nakon Drugoga svjetskog rata, može se reći da ni Rusija ni Ukrajina zapravo nemaju velike i potpuno pouzdane saveznike.
Rusija je očekivala znatno veću pomoć Kine i nekih drugih država, primjerice Irana, no sve se uglavnom svelo na neuspjeli pokušaj sjevernokorejskih postrojbi da održe tempo ruskog napredovanja. Čini se da je upravo parada ove subote bila svojevrsni oproštaj sjevernokorejske vojske od ruskog bojišta.
Ako zanemarimo propagandne poruke i ratnu retoriku, stvarna slika Ukrajine danas pokazuje da je bojišnica, i nakon više od pet godina neprekidnih sukoba, i dalje vrlo aktivna i relativno stabilna u strateškom smislu. Ne radi se o statičnom ratu, nego o stalnim, teškim i opasnim pomacima na malim udaljenostima. Rusija napreduje nekoliko stotina metara, ali se često mora povlačiti na početne položaje, pa se zasad ne vide ozbiljniji strateški pomaci.
Ukrajina pokušava održati tempo obrane i ublažiti pritisak brojčano nadmoćnije ruske vojske. Istodobno sve učinkovitije koristi dalekometne raketne sustave čiji domet doseže i do 1.500 kilometara. Ti udari pogađaju logističke centre, zračne luke, rafinerije i glavna prometna čvorišta duboko u ruskoj pozadini – od Sibira do Moskve i Sankt-Peterburga.
Kolika je stvarna mogućnost mirovnih pregovora između Ukrajine i Rusije? Vrlo mala. Sve se i dalje vrti oko Donbasa i Pokrovska. Za Rusiju je to politički simbol, logistički koridor i polazište za nove napade. Za Ukrajinu je to mnogo više od teritorija – to je pitanje opstanka države. „To nije rusko“, poručuju ukrajinski narod i vlasti. Pokrovsk je ujedno i bedem obrane koji već dugo izdržava goleme pritiske zahvaljujući visokoj razini vojne organizacije i ratnih sposobnosti.
Sadašnji trenutak može se opisati kao dolazak na samo težište rata.
Za Ukrajinu je presudno osigurati stalni dotok vojne pomoći, usklađen s operativnim potrebama na bojištu. Ono što još uvijek ozbiljno nedostaje jest potpuna sinkronizacija logistike – od utvrđivanja potreba do pravodobne i ciljane dostave opreme i materijala na bojište. Takva koordinacija između ukrajinske vojske i Europske unije još ne postoji kao čvrsto organiziran vojni stup i operativni logistički sustav.
U Ukrajini je sazrelo uvjerenje da Europska unija mora razviti vlastiti vojni stup, odnosno vlastitu obrambenu snagu nastalu suradnjom nacionalnih vojski. Sve je više onih koji smatraju da SAD za Europu ne može biti oslonac obrane, nego partner i saveznik.
To je stvarnost koju će morati prihvatiti sve države koje žele sačuvati svoj suverenitet unutar Europske unije. Ako je Europa shvatila da u obrani mora prvenstveno računati na sebe, onda i svaka članica EU mora tako razmišljati i djelovati.
Europska unija zato mora imati:zajedničko vojno zapovjedništvo, planiranje obrambenih potreba na razini EU, sustavno organiziranu vojnu logistiku, te razvijenu europsku vojnu industriju.
U konačnici, Europa mora odlučiti želi li biti subjekt ili objekt obrane. Objekt obrane uvijek ovisi o nekom „jačem“. Biti subjekt znači preuzeti odgovornost za vlastiti opstanak.
Za početak treba razumjeti da Ukrajina danas posjeduje golemo iskustvo suvremenog ratovanja, bogato poukama i inovacijama. Na tim iskustvima Europa mora graditi svoju buduću obranu. Ukrajina je danas živi laboratorij modernog ratovanja.
