Nakon dvodnevnih višesatnih razgovora i „pregovora“ između delegacija Ukrajine, SAD-a i Rusije ponovno smo čuli floskulu da su to bili „konstruktivni“ razgovori, odnosno pregovori o traženju mira u Ukrajini. Novo je samo to da su na razgovorima prvi put nakon početka rata sudjelovale obje zaraćene strane, uz „posrednika“ – predstavnike SAD-a.
Svima je bilo jasno da je glavni kamen spoticanja pitanje teritorijalnog rješenja Ukrajine u dijelu koji je osvojila ruska vojska u četverogodišnjoj agresiji. Ako je Rusija ostala na stajalištu da se ne može razgovarati o miru ukoliko Ukrajina ne pristane priznati osvojeni teritorij kao državni teritorij Rusije, a s druge strane Ukrajina ostaje pri stajalištu da ne pristaje na bilo kakve teritorijalne ustupke vlastitog državnog teritorija Rusiji, onda ne može biti govora o bilo kakvom kompromisu.
Međutim, i jedna i druga strana gaje nadu da će SAD postići takvo rješenje koje će, uz dodatni pritisak, prihvatiti obje strane. Vrlo je vjerojatno da SAD žele riješiti ovaj ratni sukob tako da jedan dio osvojenog teritorija Ukrajine pripadne agresorskoj Rusiji. Izgledi za tako nešto za sada su minimalni.
Zašto SAD želi Rusiji prepustiti dio ukrajinskog teritorija? Razloga ili opravdanja ima više. SAD-u ne odgovara previše oslabljena Rusija, jer tada rapidno jača Kina sa svojim resursima i ambicijama da postane prva svjetska sila. Na globalnoj razini SAD pokazuje svoje osvajačke ili interesne ambicije prema Venezueli, Kubi i Kolumbiji u Latinskoj Americi, na sjeveru prema Kanadi i Grenlandu, te na Bliskom istoku – od Sirije do Izraela, Jordana i Gaze. U takvom kontekstu, ustupanje dijela Ukrajine Rusiji za SAD znači više slobode djelovanja u Americi i Aziji.
Ako bi se stvari tako razvijale, glavni gubitnik bila bi Europa, koja nimalo slučajno nije uključena u ove pregovore između Ukrajine i Rusije, uz posredovanje isključivo SAD-a, a ne i europske Unije.
Evo prve reakcije iz Europe: „To su bili prvi razgovori u trilateralnom formatu, a sudionici su ih označili kao konstruktivne, pozitivne i iznad očekivanja. Najavljena je i mogućnost susreta Putin – Zelenski“, ali se istodobno priznaje da susret Zelenskog i Putina nije moguć ako se prethodno ne riješi ključno pitanje teritorija. Većina se na Zapadu slaže da je „Trump preoštar prema Europi“, „prijeteći prema Zelenskom“, „kontradiktoran prema Iranu i Bliskom istoku“, „provokativan prema Latinskoj Americi“ – ukratko, da je nepredvidljiv i da u svakom trenutku može promijeniti smjer.
Naziru se interesi triju strana u aktivnom krugu konflikta, u kojem još nema EU. Trump želi smanjiti troškove podrške Ukrajini, postići „deal“ ili bilo kakav kompromis koji će proglasiti svojom pobjedom, a istodobno zadržati nadzor nad sigurnošću u Europi, što je do sada bila funkcija NATO-a. Rusija želi priznanje osvojenih teritorija, oporavak gospodarstva i pripremu novih osvajanja.
Krucijalno je pitanje: gdje je u svemu tome Europa, odnosno EU?
Činjenice govore da EU nema jedinstvenu vanjsku politiku. Francuska, Njemačka, Poljska i baltičke države imaju vlastite strategije, pa se u svakoj akciji moraju tražiti kompromisi, što dovodi do fatalne sporosti u odlučivanju. EU nema vlastite vojne snage, logistiku, obavještajne kapacitete ni mogućnost strateškog suprotstavljanja Rusiji, a sve to sve slabije pokriva SAD. Zbog toga EU nije jamac sigurnosti, pa se Zelenski sve više okreće SAD-u, gdje nije ni dobro viđen ni dočekan. Od početka rata u Ukrajini EU se uglavnom javlja tek kada SAD napravi pogrešan potez, dok sama ostaje pasivna. U Abu Dabiju nije bilo EU-a. Glavni razlog tome je što Trump EU ne vidi kao partnera, nego kao teret. To pogađa europsku diplomaciju i gura je u ulogu promatrača, a ne aktivnog čimbenika.
Kako bi EU trebala djelovati u ovakvoj globalnoj situaciji?
Trebala bi aktivnim protumjerama spriječiti da Trumpova retorika destabilizira Kijev, osigurati minimalne sigurnosne garancije i uspostaviti „europski kanal“ s Ukrajinom, a ne se oslanjati isključivo na američki kanal, koji sve više slabi.
EU ima mogućnost pritiska na Rusiju uvođenjem dodatnih sankcija, trgovinskih i energetskih ograničenja. Svakako je neophodna uloga EU-a kao posrednika u pregovorima u formatu 3: EU – Ukrajina – Rusija, a smisla ima i format 4: SAD – EU – Ukrajina – Rusija. Na svaki način EU bi trebala osigurati da pregovori o miru ne ostanu isključivo u okviru SAD – Rusija, jer oni često „pušu u isti rog“, na štetu Europe.
Treba računati i na mogućnost da SAD odustane od sudjelovanja u jamstvima sigurnosti nakon završetka rata u Ukrajini, pa za takav scenarij EU mora biti spremna preuzeti europski sigurnosni paket.
Što se može dogoditi ako EU ne ostvari samostalan i aktivan pristup kao globalni čimbenik?
SAD tada može bez prepreka vršiti pritisak na Kijev, Rusija može koristiti američku nepredvidljivost, a Ukrajina gubi manevarski prostor. EU time gubi stratešku autonomiju, pa u slučaju udaljavanja SAD-a nema vojne, diplomatske ni energetske alternative.
Kako takvu situaciju može iskoristiti Rusija? Ako EU nije jedinstvena, a SAD nepouzdan, Rusija može pojačati pritisak na baltičke države i Moldaviju, što nosi potencijalnu opasnost od budućih invazija u pogodnom trenutku.
Manje je poznato da Ukrajina, čak i kada raspolaže dalekometnim raketama, ne smije njima gađati strateške ciljeve, primjerice Moskvu i njezinu okolicu. To je nelogično ako se zna da su stalno na meti Kijev i drugi milijunski gradovi poput Harkiva. Dobro je poznato da bi napadi na strateške ciljeve usporili ruske napade na Ukrajinu, a i pregovori bi se tada vodili drugačije. Ovako Rusija igra na kartu nesloge i neodlučnosti Zapada, posebno EU-a.
Sve više se na Zapadu nameće mišljenje da treba gađati najvažnije ciljeve u Rusiji, no s tim se ozbiljno kasni, iako još nije prekasno.
Ukrajina je žrtva Trumpove logike, koji ne želi ni preslabu ni prejaku Rusiju. U igri je Kina, jer jaka Kina predstavlja prijetnju i SAD-u i Rusiji. Ukrajina je previše vezana uz SAD, što joj smanjuje manevarski prostor. Zato bi kao prirodne saveznike trebala više uvažavati Kanadu, Veliku Britaniju i EU te prijeći iz američke ovisnosti u europsko sidrenje, umjesto da bude predmet trgovine između SAD-a i Rusije. Isto vrijedi i za druge države bivšeg SSSR-a (baltičke države) te bivšeg Varšavskog pakta, koje su često više vezane uz SAD nego uz EU.
Budućnost Europe leži u stvaranju jedinstvene gospodarske i sigurnosne koalicije. Treba znati da Rusija igra na pukotine unutar EU-a i na pukotine između EU-a i SAD-a.
Mudro bi bilo da Ukrajina 1. veljače u Abu Dabiju najavi jedinstveno povećanje pritiska na ruskog agresora od strane EU-a i da joj to bude adut u pregovorima, na znanje i Rusiji i SAD-u. U Abu Dabiju postoje samo dvije mogućnosti: prekretnica ili totalni fijasko.
Ivan Botteri
