Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist
(Istina o Morinju nije političko pitanje nego pitanje časti)
Ponovno su se oglasili psi rata. Nikada nisu naučili šutjeti pred istinom, niti se postidjeti pred sjenama svojih zabluda. Njihove riječi, surove i prijeteće, bude ranu prošlosti koja prokrvari svaki put kada je istina pogleda u oči. Desetog listopada, ispred nekadašnjeg logora u Morinju – mjesta gdje su nekoć Hrvati, lišeni slobode, čekali pravdu i zaborav – progovorili su oni koji bi željeli da se zaborav pretvori u opravdanje, a sramota u ponos. Govore glasno, jer samo tako mogu nadglasati ono što su davno izgubili – istinu. Pozivaju se na pravdu, a gaze je pod nogama. Njima je povijest oružje, a istina neprijatelj.
Morinj ne šuti
Danas se, pod maskom „pravde“, pokušavaju izbrisati tragovi prošlosti. No ono što se briše, uvijek se vraća – još mračnije i dublje, kao rana koja odbija zacijeliti. Morinj ne šuti. On diše kroz govor istine i pamti umjesto onih koji bi željeli zaboraviti. „Zločin koji se poriče postaje ponovljen zločin.“
To je istina koju su neki u Crnoj Gori zaboravili, a drugi pokušavaju zatrpati zabludama i mitinzima. Na istom mjestu gdje je patnja postala mjerna jedinica ljudskog pada, danas se, pod plaštom „pravde“, pokušava izbrisati pamćenje naroda. Okupljeni su, kažu, da brane istinu – a zapravo je gaze. Govore da se u Morinju nije dogodio ratni zločin. Govore da su svi koji to tvrde – lažovi. Govore s uvjerenjem onih koji su zaboravili kako zvuči istina kada se izgovori iz čistog srca, bez mržnje i interesa. I svaki njihov glas, svaka rečenica izrečena s podignutim prstom (ili tri), ne odjekuje kao hrabrost, nego kao kukavičluk onih koji se boje ogledala vlastite sramotne prošlosti.
Istina nije izdaja
Morinj nije mit niti politička konstrukcija. To je stvarnost upisana u arhive, u presude, u suze onih koji su preživjeli. Logor u Morinju dokaz je da je i u Crnoj Gori – kao i svuda gdje je rat bio sintagma „srpskog svijeta“ – bilo zločina, nepravde i neljudskosti. Priznati to nije izdaja, to je civilizacijski čin. To je ono što razlikuje narod koji sazrijeva od naroda koji ponavlja vlastite pogreške. Samo oni opsjednuti velikosrpskim ideologijama mogu se rugati žrtvama i nazivati njihovu patnju izmišljotinom, a bol – propagandom.
Prosvjed poniženja
Prosvjed održan 10. listopada nije bio čin sjećanja, već čin poniženja. Ispod zastava i parola, ispod lažnog patriotizma i zveckanja riječima, skrivala se poruka mržnje. Kada bivši isljednik iz logora kaže da „lažu svi koji tvrde da je u Morinju bilo zločina“, on ne brani Crnu Goru – on je sramoti. Kada svećenik poziva da se „izbaci gamad“ i da „nas moraju slušati jer smo im mi posao dali“, to nije propovijed – to je ruganje vjeri i razumu. Kada političari najavljuju da će čekićem razbiti spomen-ploču, oni ne razbijaju kamen – nego udaraju po istini, po sjećanju, po ljudskosti.
Zemlja sjećanja, ne zaborava
Crna Gora nije i ne smije biti zemlja zaborava. Ona mora biti zemlja sjećanja – onog sjećanja koje nas uči da ne ponovimo zlo. Morinj, koliko god ga netko pokušavao izbrisati iz kolektivnog pamćenja, ostaje opomena o tome što su ljudi jedni drugima učinili i koliko su brzo spremni to zaboraviti.
Nema pomirenja bez istine, nema slobode bez priznanja, nema budućnosti na laži.
Ogledalo vlastite prošlosti
Ovaj prosvjed, i svi koji ga slijede, ne svjedoče o snazi naroda, nego o njegovoj slabosti – o strahu da se pogleda u lice vlastitom grijehu i o nespremnosti da se raskine s demonima prošlosti. Dok psi rata laju, dok politički oportunisti traže svoje minute slave nad kostima povijesti, Crna Gora mora ostati na strani onih koji vjeruju da se domovina ne brani poricanjem zločina, nego sposobnošću da se on nikad više ne ponovi. Morinj je naše ogledalo. U njemu vidimo i ono što bismo najradije sakrili. Ali samo ako ga pogledamo bez straha, moći ćemo reći da smo preživjeli ne samo rat, nego i ono što dolazi poslije – mir, koji ponekad zna biti teži od svake bitke.
Istina kao moralna obveza
„Kad bismo znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine.“ — Honoré de Balzac .Balzac je to rekao davno, ali kao da je mislio na nas. Morinj nas podsjeća da istina nije pitanje mišljenja, nego moralne odgovornosti. Da je zločin – zločin, ma koliko ga tko pokušao prešutjeti ili opravdati. Neka zato Morinj ostane opomena, a ne rana koja se stalno otvara. Neka ostane mjesto sjećanja, a ne negiranja. Jer narod koji pokuša zaboraviti istinu, gubi i dušu i budućnost. A laž, ma koliko puta ponovljena, nikada ne može postati istina – može postati samo sramota.